Alergijski rinitis

AUTOR: dr. sc. Josip Lesko, dr. med., specijalist otorinolaringologije

Alergijski rinitis je entitet koji se povezuje s posebnim imunološkim odgovorom gornjeg dišnog sustava. Naziva se još i peludna groznica, iako nije isključivo povezan s peludi. Uglavnom je riječ o upalnoj reakciji nosne sluznice na čestice iz okoline koje se nazivaju alergeni. Riječ je o pretjeranoj reakciji imunološkog sustava na alergene koja daje karakteristične simptome, a oni su rezultat oticanja nosne sluznice i hipersekrecije, odnosno pojačanog lučenja sluzi. Alergijski rinitis može predisponirati razvoj drugih upalnih stanja, kao što su upale sinusa i upale uha.

Razlikujemo dva oblika alergijskog rinitisa, to su cjelogodišnji alergijski rinitis i sezonski alergijski rinitis. Cjelogodišnji alergijski rinitis karakteriziran je pretjeranom reakcijom na neke alergene koji su kontinuirano prisutni u okruženju, npr. grinje, prašina, životinjska dlaka i slično. Za razliku od cjelogodišnjeg, sezonski alergijski rinitis se javlja samo u određeno doba godine kada je neki alergen prisutan u prirodi, najčešće je riječ o peludi koja provocira imunološki odgovor.

Najčešći alergeni koji mogu uzrokovati imunološku reakciju koju nazivamo alergijom su pelud (drveća, trava, korova), prašina, životinjska dlaka ili perut, različite kemikalije i grinje.

Što se tiče kliničke slike, odnosno simptoma alergijskog rinitisa, oni značajno variraju ovisno imunološkoj podlozi oboljele osobe, odnosno količini alergena kojoj je izložena. Klasični simptom alergijskog rinitisa je učestalo i intenzivno kihanje koje se osobito intenzivira u jutarnjim satima. Sekrecija iz nosa je jedan od najčešćih simptoma. Sekret je obično proziran i viskozan te jako iritira bolesnike. Taj sekret se obično slijeva u obilnim količinama iz nosa u ždrijelo, što se naziva postnazalno slijevanje. Također je tipično da se pojavljuje svrbež i iritacija u očima, odnosno u konjunktivama, kao i svrbež u nosu i grlu. Uz kihanje se može pojaviti i iritativni kašalj koji je obično prouzrokovan postnazalnim slijevanjem sekreta. Bolesnike često karakteriziraju i neki drugi uočljivi simptomi kao što je edem (otok) vjeđa, glavobolja, umor.

Što se tiče rizičnih čimbenika za alergijski rinitis, oni su raznoliki. Ne postoji jasno određeno dobno ograničenje kada se bolest pojavljuje. Može se pojaviti u bilo kojoj dobnoj skupini. Različiti čimbenici mogu potaknuti razvoj imunološke reakcije ili je mogu pogoršati. Najčešći čimbenici rizika koji su u podlozi alergijskog rinitisa su obiteljska anamneza, odnosno da u obitelji postoji neko s istom dijagnozom, zatim pušenje te različiti iritansi iz okoline (parfemi, dim, razne kemikalije). Osim ovih faktora, smatra se da vanjski uvjeti, kao što je hladnoća te vlažnost okolnog zraka, mogu izazvati reakciju. Česta je pojava tzv. okupacijskog rinitisa, karakterističnog za određena zanimanja, gdje su radnici kroz duži vremenski period izloženi potencijalnim alergenima.

Dijagnostika alergijskog rinitisa nije prezahtjevna. Obično se može dijagnosticirati jednostavnim algoritmom koji uključuje klinički pregled te nekoliko dijagnostičkih testova. Klinički pregled najčešće provodi specijalist otorinolaringolog (ORL). Pregled podrazumijeva uzimanje anamnestičkih podataka o bolesti, odnosno o pojavi simptoma i njihovim karakteristikama te fizikalni pregled. Sam fizikalni pregled sastoji se u tome da liječnik posebnim instrumentom, koji se zove nosni spekulum, pregleda nosnu šupljinu. Nosna sluznica kod bolesnika s alergijskim rinitisom ima karakterističan izgled. Obično je otečena, blijeda, lividna, gubi normalni ružičasti kolorit sluznice te se može zamijetiti obilje bistre, viskozne sluzi u nosu. Kod nekih alergičara, fizikalnim pregledom se često mogu pronaći i nosni polipi. Od drugih testova, obično se rade radioimunosorbentni test (RIST test), radioalergosorbentni test (RAST test), eozinofilni kationski protein (ECP) te kožni “prick” test.

RIST test dokazuje ukupnu razinu IgE antitijela u cirkulaciji te može biti znak općeg alergijskog odgovora.

Za dokazivanje alergije na neki specifični alergen radi se RAST test koji mjeri prisutnost IgE antitijela na neke specifične alergene.

ECP je protein kojeg luče eozinofilne stanice u cirkulaciji te njihov povišen udio upućuje na nespecifičnu alergijsku reakciju.

Naposljetku, može se raditi kožni “prick” test. To je najčešći test za određivanje alergija na specifične alergene. Radi se na način da se na kožu nanose određeni alergeni te se prati reakcija. Jača kožna reakcija obično upućuje na izraženiji alergijski odgovor.

U liječenju alergijskog rinitisa postoji nekoliko opcija. Liječenje je obično usmjereno prema kliničkim simptomima. Ovisno o težini kliničke slike, odlučuje se o terapijskom algoritmu. Vrlo često se pristupa liječenju na način da se simultano uključi nekoliko lijekova iz različitih skupina i sa drugačijim farmakološkim djelovanjem.

Najčešći lijekovi za liječenje alergijskog rinitisa su antihistaminici (npr. feksofenadin, loratadin, desloratadin), uzimaju se peroralno i imaju sistemsko djelovanje. Uglavnom se uzimaju jedanput dnevno, tijekom perioda intenzivnih simptoma.

Vrlo često se daje intranazalna lokalna terapija, mogu se koristiti intranazalni kortikosteroidi i nazalni dekongestivi. Intranazalni kortikosteroidi (npr. mometazon furoat, flutikazon furoat) su vrlo efikasni lijekovi u liječenju alergijskog rinitisa, obično se apliciraju jedanput dnevno te se mogu davati kroz duži period dok se ne smire simptomi. Dekongestivi (npr. ksilometazolin, oksimetazolin) su lijekovi za kratku primjenu, njihov najveći fokus je prehlada, no mogu se ordinirati i za alergijski rinitis u kratkom intervalu, nekoliko dana kada su jaki simptomi rinitisa, dok ne počnu djelovati intranazalni kortikosteroidi.

Od drugih lijekova koji se mogu ordinirati kod jakih oblika alergijskog rinitisa, najčešći su sistemski kortikosteroidi. Oni se obično daju kada uz alergijski rinitis postoji i entitet nosnih polipa, pošto vrlo efikasno reduciraju veličinu samih polipa. Također se kod teških oblika alergijskog rinitisa mogu davati i sistemski antihistaminici (npr. kloropiramin klorid). Primjena takvih lijekova je obično kratkotrajna.

Alergijski rinitis je zapravo kronična bolest koja narušava kvalitetu života bolesnika. Liječenje je okrenuto ka liječenju samih simptoma, odnosno kliničke slike. Što će nam budućnost donijeti i u kojem smjeru će se kretati liječenje alergijskih stanja, još ćemo vidjeti. Nadajmo se da ćemo moći govoriti o izlječenju ovakvih entiteta, a ne samo zaliječenju…