Bolesti povezane sa stresom

Autor: Doc. dr. Amra Memić-Serdarević, specijalista neuropsihijatrije

Stres je složen, kompleksan proces, u kojem fizičke i psihičke promjene nastaju kada vanjski i unutrašnji faktori (stresori) štetno djeluju na fiziološku ravnotežu organizma (homeostaza), koja je važna za održavanje života. Pojam “stres” je korišten u fizici još od prije 1920. godine. Prve savremene konotacije, u biološkim i psihološkim krugovima, pojavile su se 1920-ih i 1930-ih godina prošlog stoljeća. Walter Cannon predstavlja “stres” kao vanjski faktor odgovoran za poremećaj homeostaze u našem tijelu. “Nespecifičan odgovor organizma prema bilo kojem zahjevu koji mu se nameće”, definicija je stresa koju uvodi Selye (1974). Odnosno, on je nazvao stres generalnim adaptacijskim sindromom podijeljenim u tri faze: uzbunu, prilagođavanje i iscrpljivanje. Uzbuna je trenutni odgovor organizma na akutno dejstvo nekoga stresora. Unutar ove faze u kratkom vremenu se pokreću mehanizmi za adaptaciju, od kojih je najznačajniji oslobađanje hormona nadbubrežne žlijezde. Druga faza je faza prilagođavanja, u kojoj organizam kratkotrajno postaje otporniji na djelovanje stresora. Zbog produženog djelovanja stresora dolazi do treće faze iscrpljivanja svih mehanizama prilagođavanja. 

Reakcija organizma na stres

Kateholamini u stresnoj reakciji osiguravaju dotok energije vitalnim organima, a glukokortikoidi djeluju kao “antistresni” hormoni, koji daju mogućnost da se ublaži ili isključi zaštitna reakcija, koju je pokrenuo stresor. Posljedice pretjeranog ili preslabog fiziološkog odgovora organizma na stres dovode do razvoja već postojećih bolesti, otvaraju mogućnost početka novih patoloških procesa, ali i početka ponašanja koja sama po sebi postaju prijetnjom zdravlju, kao što su pretjerano uzimanje hrane, alkohola, pušenje ili bilo koji drugi oblik ovisnosti i pojačane tjeskobe i zabrinutosti, što postaje osnova za razvoj psihičkih poremećaja. Stres uzrokuje složene endokrinološke i metaboličke promjene. Odlikuje se povećanjem funkcije HPA osovine (hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda) i simpatičkog nervnog sistema. Oba povezuju centralni nervni sistem i periferiju ljudskog organizma. Središnji dio HPA osovine se nalazi u hipotalamusu, preciznije u neuronima paraventrikularne jezgre. To su neuroni koji izlučuju kortikotropin oslobađajući hormon (CRH) i arginin vazopresin (AVP). Noradrenergički neuroni se nalaze u meduli oblongati, odnosno, u jezgru locus coeruleus. Sekrecija kortizola je finalni proizvod i rezultat aktivnosti HPA osovine. Mehanizam ovoga kruga ograničava lučenje kortizola unutar dobro definirane ukupne dnevne vrijednosti. Prekomjerno lučenje kortizola ima brojne štetne posljedice u našem tijelu i, s obzirom na važnost analize kortizola, u budućnosti se očekuje da će značajno poboljšati razumijevanje uloge steroidnih hormona u psihoimunološkim istraživanjima. Kortizol igra višestruku ulogu u centralnom nervnom sistemu čovjeka, gdje doprinosi učenju, pamćenju i emocijama. Kao i u našem metabolizmu, gdje uređuje skladištenje glukoze i njene upotrebe. Također, utiče i na naš imuni sistem, gdje uređuje obim i trajanje upale i sazrijevanja limfocita. Njegovi rasprostranjeni utjecaji su bili razlozi da kortizol bude predmet mnogih istraživanja. Osnovni fiziološki principi stresne reakcije su slični, bez obzira na veliki izbor stresora. Reakcija na interoceptivne stresore uključuje supkortikalni nivo, dok reakcija na eksteroceptivne (psihološke) stresore uključuje limbički sistem i prefrontalni korteks, hipotalamus i amigdalu. Glavna uloga prefrontalnog korteksa jesu izvršne funkcije koje se mogu oštetiti prilikom odgovora na stres.

Konačni odgovor pojedinca na stres znatno zavisi  od dobi, spola, reproduktivnog statusa, opće psihosomatske reaktivnosti te njegovog općeg zdravstvenog i nutritivnog stanja, prethodnog iskustva, odnosno od nizu genetičkih i faktora okoline te o intenzitetu, trajanju i učestalosti stresora. Studije na životinjskim modelima su pokazale da određena vrsta stresora može uzrokovati strukturne promjene u mozgu.

Razvoj bolesti povezane sa stresom

Psihosomatskim bolestima nazivamo stanja gdje psihološki faktori mogu dovesti do trajnog oštećenja organa ili tkiva našega organizma. Mogu biti zahvaćeni različiti sistemi našeg organizma, kao što su kardiovaskularni sistem (hipertenzija, tahikardija, angina pectoris, infarkt miokarda), endokrinološki sistem (šećerna bolest, bolesti štitne žlijezde), gastrointestinalni sistem (gastritis, ulkus), respiratorni sistem (astma), koža (akne, neurodermitisi), koštani sistem (reumatske bolesti, bolovi u kičmenom stubu) i ostali (glavobolja, vrtoglavica, migrena).

Značajnu ulogu imaju psihijatrijski poremećaji koji se mogu razviti kao odgovor organizma na stres. Kategorija ovih poremećaja prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti označena je kao Reakcija na teški stres i poremećaji prilagođavanja, a tu su svrstani: Akutna reakcija na stres, Posttraumatski stresni poremećaj, Poremećaj prilagođavanja i Druga reakcija na teški stres. Navedeni poremećaji mogu se smatrati neadekvatnim odgovorom na teški ili kontinuirani stres, na način da ometaju uspješne mehanizme savladavanja problema i dovedu do problema u socijalnom funkcioniranju. Osim genetičkih determinanti, sve je veći broj nalaza koji ukazuju da stresni životni događaji povećavaju rizik za razvoj i egzacerbaciju drugih psihijatrijskih bolesti. Posljednje studije ukazale su na utjecaj specifičnih genskih varijanti u FKBP5 (FK506 vezujući protein 5 gen) za protein koji djelimično određuje senzitivnost glukokortikoidnih receptora i igra ulogu u relaciji gen-faktori okoline kod psihijatrijskih poremećaja, sa bipolarnim poremećajem i sa oštećenjem kognitivnih funkcija kod osoba oboljelih od shizofrenije. HPA osovina posreduje u odgovoru organizma na stres kroz regulaciju kortizola. Povezanost između HPA osovine i psihotičnih poremećaja u składu je sa prethodno navedenim rezultatima. Drugim riječima, to može povećati naše razumijevanje uzročnih puteva od određene genske varijante do poremećaja i pružiti bolji uvid u povezanost nalaza koji prelaze dijagnostičke granice. Osim genskih determinanti, poznato je da faktori okoline, kao što su stresni događaji u životu povećavaju rizik za razvoj psihotičnih poremećaja i rizik za relaps pomenutih bolesti. Obrada psihijatra mora pokazati je li se razvio i psihički poremećaj koji utječe na tjelesno stanje i zahtijeva tretman.  Psihosomatski poremećaji liječe se farmakoterapijom i psihoterapijom.

Facebook komentari