Burnout sindrom (sindrom sagorijevanja)

AUTOR: Dr Maja Đurkovski, specijalista psihijatrije

Naziv “burnout” skovao je američki psiholog Herbert Freudenberger 70-ih godina prošlog stoljeća. Tim nazivom opisivao je stanje koje nastaje kao posljedica teškog stresa i visokih očekivanja kod osoba koje rade u tzv. pomagačkim profesijama. Liječnici i medicinske sestre, naprimjer, koji se nesebično žrtvuju za svoje bolesnike često završe s „burnoutom“ – iscrpljeni, ravnodušni, uz potpuni krah adaptacijskih mehanizama. Danas se termin ne koristi samo u „pomagačkim“ zanimanjima, već može pogoditi bilo koga tko radi na vrlo stresnom radnom mjestu.

Medicina, kao poziv, uključuje posvećivanje života poslu koji ima i osobni smisao i društveni značaj. Profesionalno sagorijevanje može narušiti osjećaj “poziva” kod zdravstvenih djelatnika. Iscrpljenost i sagorijevanje uključuju osjećaj emocionalne iscrpljenosti, depersonalizacije i snižen osjećaj postignuća. Općenito se može reći da zdravstveni djelatnici s više radnog iskustva bolje prepoznaju mogućnost razvoja sagorijevanja te su pronašli načine zaštite.

Na sindrom sagorijevanja mogu upućivati navedeni znakovi:
− učestali osjećaj otuđenosti od pacijenata, obitelji i kolega,
− osjećaj emocionalne praznine,
− izgubljen osjećaj ispunjenosti ili osjećaj neuspješnosti na svom poslu.

Iznenađujuće je da je sindrom sagorijevanja, zapravo, vrlo učestao. Također je zanimljivo da, iako postoje različite definicije ovog sindroma, teško ga je definirati. Zbog toga, postoje teškoće u dijagnosticiranju sindroma sagorijevanja i teško je reći koliko je rasprostranjen. Smatra se da je i do 10 posto zaposlenih osoba, danas u određenoj mjeri, izloženo sindromu sagorijevanja.

Kako se sindrom sagorijevanja dijagnosticira?
U dijagnostici se koristimo različitim upitnicima, a najčešće se koristi samoocjenski Maslach upitnik o sagorijevanju (engl. Maslach Burnout Inventory-MBI) koji je dostupan za različite grupe zanimanja. Ovaj upitnik nije razvijen za kliničku praksu već za istraživačke svrhe.

U diferencijalnoj dijagnozi, treba uzeti u obzir da simptomi koji nastaju kao posljedica sagorijevanja mogu se javiti i u drugim psihičkim i psihosomatskim poremećajima kao što su depresija, anksiozna stanja ili u sindromu kroničnog umora. Umor i iscrpljenost se mogu javiti kao posljedica i kod nekih somatskih stanja, naprimjer, kod anemije.

Zbog sličnosti simptoma, neke osobe mogu biti dijagnosticirane kao sindrom sagorijevanja, dok zapravo, boluju od depresije. Zbog toga treba biti na oprezu i ne postavljati dijagnozu prebrzo kako ne bi izostalo adekvatno liječenje. Kad bi osobi preporučili odmor i kratkotrajno bolovanje, to bi pomoglo u oporavku osobe sa sindromom sagorijevanja, a kod osobe koja boluje od depresije bi pomoć izostala i potrebno je adekvatno psihoterapijsko i psihofarmakološko liječenje.

Koji su simptomi i znaci sagorijevanja?

Tri su glavne skupine simptoma:

Emocionalno iscrpljenje – osoba se osjeća iscijeđeno i iscrpljeno, preopterećeno, prisutan je osjećaj kroničnog umora, uz osjećaj manjka energije. Mogu se javiti bolovi u trbuhu i probavne poteškoće.

Otuđenje od aktivnosti povezanih s poslom – osoba doživljava svoj posao krajnje negativnim i frustrirajućim. Može razviti cinični stav prema radnom okružju i kolegama. Istovremeno se emocionalno isključuje i udaljava od posla koji radi.

Smanjena učinkovitost – sindrom sagorijevanja najčešće pogađa svakodnevne aktivnosti na poslu, kod kuće ili kod skrbi za članove obitelji. Osobe sa sindromom sagorijevanja su vrlo negativne prema svojim aktivnostima, teško se koncentriraju, ravnodušni su i manje kreativni.

Faze sindroma sagorijevanja

Faza medenog mjeseca – posao vas veseli, ispunjeni ste entuzijazmom, osjećate se ispunjeno, nijedan zadatak vam nije pretežak.

Realnost – uočavate da ipak nije sve tako savršeno, šef vam postavlja sve teže zadatke. Vi se sve više trudite, radite napornije, razočarenje i frustracija postaju svakodnevica. Započinju ogovaranja i podmetanja na radnom mjestu, kući dolazite sve kasnije, a prekovremeni sati se ne plaćaju. Shvaćate da vas posao ne zadovoljava ni socijalno ni financijski.

Faza razočaranja – upali ste u zatvoreni krug, postajete umorni i nervozni, naglo mršavite ili se debljate te imate problema sa spavanjem. Osjećate ljutnju i krivite druge za ono što vam se događa. Otvoreno počinjete biti kritični prema nadređenima i kolegama. Osjećate se bespomoćno. Anksioznost i depresija postaju dio vaše svakodnevnice, često ste bolesni.

Alarmna faza – iscrpljeni ste, vaše mentalne i fizičke rezerve su potrošene. Imate osjećaj stalnog neuspjeha, gubite samopouzdanje i vjeru u sebe. Osjećate se nesposobnim da napravite bilo kakve promjene u svom životu. Ova faza je ozbiljna i ako ne potražite pomoć, može ostaviti ozbiljne posljedice na vaše zdravlje. Život vam se sada čini poprilično besmislenim i osjećate konstantni očaj.

Što je važno učiniti?

Postoje četiri faze koje prate suočavanje s ovim problemom:

  1. Identificirati sindrom: prepoznati stresore u radnom okruženju, ispitati udruženost stresora na radu sa sindromom sagorijevanja, ispitati udruženost stresora na radu sa simptomima anksioznosti i depresije.
  2. Pronaći način kako se nositi sa sagorijevanjem.
  3. Ako je moguće – izbjeći nastanak sagorijevanja.
  4. Oporavak od sindroma sagorijevanja.

Što vi možete učiniti kako biste izbjegli sindrom sagorijevanja?
− Budite usredotočeni – koncentrirajte se na rad, argumentirajte svoje mišljenje i dokažite da ste u pravu, naučite reći “NE”, radite na jačanju samosvijesti.
− Ako ne možete promijeniti posao, barem promijenite stav – naučite postaviti granice i držite ih se.
− Izbjegavajte poslove u kojima uvijek morate sebe davati drugima, osim ako niste dobri u primanju od drugih.
− Ne dopustite da vam posao zavlada životom – prekovremeni rad negativno će utjecati na vašu sposobnost da taj posao radite duže razdoblje.
− Pronađite jedno ili dvoje kolega s kojima možete razgovarati i podijeliti svoje poteškoće.
− Planirajte i organizirajte svaki dan.
− Zadržite aktivan društveni život i nemojte se odricati svojih hobija.
− Usvojite zdrave stilove života, bavite se tjelesnim vježbanjem radi održanja tjelesne kondicije, osigurajte redovit raspored odmora i dovoljno vremena za spavanje.
− Prekinite s nekim aktivnostima koje nisu nužne, a koje su postale opterećenje, održite ravnotežu između rada i zabave.
− Usporite i pronađite vrijeme za opuštanje.
− Podijelite probleme s prijateljima i obitelji, izvorima socijalne podrške.
− Dobro upoznajte sebe i svoje granice tolerancije na stres.
− Prema potrebi, zatražite savjete od stručne osobe.

Zdrav način života, odnosno, mjere za poboljšanje zdravlja, dovode i do povećanja otpornosti na stres. Sastavni dio dobrog psihičkog zdravlja su i životna radost i dobro raspoloženje na koje povoljno utječu, kako dobri odnosi u obitelji, tako i na radnom mjestu.

Facebook komentari