Četiri su načina liječenja epilepsije

Autor: Prim. dr Žarko Savić, PZU Poliklinika sa dnevnom bolnicom „Al Tawil“, Sarajevo

Liječenje epilepsije i epileptičkih sindroma je jako kompleksan problem. Iziskuje veliko znanje i iskustvo u ovoj oblasti kako bi se postigao cilj, a to je potpuna kontrola napada. Osnovu svakog liječenja a posebno epilepsije čini izuzetno iskren i otvoren odnos ljekar-pacijent sa puno povjerenja i empatije. Pri započinjanju i izboru liječenja, poslije tačno postavljene dijagnoze, vodi se posebno računa o vrsti epilepsije ili epileptičkog sindroma, uzrastu, polu, profesiji, bračnom statusu, pratećim oboljenjima i eventualno uzimanju drugih lijekova. Svako liječenje epilepsije zahtijeva strogo individualan pristup pacijentu.

Četiri grupe liječenja

Liječenje epilepsije može se podijeliti u četiri velike grupe: medikamentozno, hirurško, higijensko-dijetetsko i alternativne oblike liječenja.

Principi medikamentoznog liječenja su zasnovani na već utvrđenim preporukama i standardima ILAE – Internacionalne lige za borbu protiv epilepsije. Pri započinjanju terapije osnovni princip je monoterapija – liječenje jednim lijekom i to lijekom prvog reda. To znači, da se prema određenom obliku epilepsije koristi lijek koji je provjereno efikasan za taj oblik napada. Pored toga, pri izboru lijeka posebna pažnja se poklanja da lijek ima širok terapijski opseg, sa što manje neželjenih djelovanja, da nisu potrebne provjere koncentracije lijeka u krvi i ponavljani laboratorijski nalazi krvi te na kraju da je dostupan na našem tržištu uz prihvatljivu cijenu lijeka. Najčešće pacijenti pitaju ima li kakav efikasniji lijek u inostranstvu, pri čemu zaboravljaju da takav lijek mora biti odobren za upotrebu od strane naše agencije za lijekove i dozvoljena njegova upotreba na teritoriji BiH i da je liječenje dugotrajno, a kontinuirana nabavka takvog lijeka je upitna. Iz ovih razloga ja uvijek prednost dajem domaćim lijekovima.

Neurons and nervous system. 3d render of nerve cells

Zahvaljujući razvoju medicine i farmakologije, danas je razvijena široka paleta antiepileptika. Pri uključivanju lijeka postoji pravilo „slow and go“ – početi sa najmanjom dozom lijeka i postepeno je povećavati do optimalne doze koja dovodi do kontrole napada.

Prebrzo uvođenje bilo kojeg antiepileptika sigurno dovodi do njegovih neželjenih djelovanja i bolesnici obično zauzimaju negativan stav prema tom lijeku iako je on djelotovoran kod tog oblika napada. Ukoliko i pored toga nije postignuta kontrola napada doza se povećava do maksimalno preporučene terapijske doze. Ako i u tom slučaju nije postignuta kontrola napada, treba razmisliti o mogućnosti zamjene lijekom drugog reda ili dodavanjem novog antiepileptika („add on“ lijek). Zamjena antiepileptika nikada ne smije biti nagla, prebrza nego uvijek postepena. U ovim slučajevima najviše pomaže iskustvo epileptologa.

Pri uključivanju drugog antiepileptika posebnu pažnju treba obratiti na njegov mehanizam djelovanja i da nije isti kao i lijek prvog reda te da nema interakcije između ova dva lijeka. Svakako u terapiji epilepsije je bitna i potpuna informiranost pacijenta o lijeku i svim njegovim osobinama te neželjenim djelovanjima koje pacijent može da primijeti tokom liječenja. I pored dobrog odabira lijeka/lijekova ipak oko jedne trećine pacijenata ne postiže zadovoljavajuću kontrolu napada. Kod ovih pacijenata najveću opasnost može predstavljati tzv. SUDEP (iznenadna neočekivana smrt od epilepsije). Specifičnog liječenja i prevencije kod ovog stanja za sada nema. Posebnu pažnju i oprez u liječenju epilepsije treba posvetiti djeci, trudnicama i starim osobama. Obavezno u liječenju epilepsije kod trudnica treba naglasiti da većina antiepileptičkih lijekova nije značajno teratogena i da se lijek mora uzimati tokom cijele trudnoće.

Hirurško liječenje epilepsije je rezervisano za mali broj pacijenata. To su pacijenti kod kojih medikamentozna politerapija nije dala zadovoljavajuću kontrolu napada i kod kojih je značajno narušeno socijalno funkcioniranje. To su bolesnici sa farmakorezistentnom epilepsijom. Pored toga ova metoda liječenja je indicirana u slučajevima fokalnih /žarišnih/ epilepsija kod kojih je neuroimaging /MRI, SPECT, fSPECT/ i elektrofiziološkim metodama /EEG, video EEG, holter EEG, EEG sa subduralnim elektrodama i elektrokortikografija/ potvrđena zona na mozgu koja izaziva epileptičke napade. Širok je spektar neurohirurških metoda liječenja i metodu izbora određuju konzilijarno epileptolog-elektrofiziolog i neurohirurg. Najčešće primjenjivana i najmanje radikalna operacija je vagus stimulacija. Kod ove metode se ugrađuje električni stimulator na nervus vagus u predijelu vrata te u slučaju neuspjeha može se stimulator lako izvaditi bez ikakvih posljedica.

Ovom metodom pojačavamo kočeće mehanizme u mozgu čime se pokušava kontrolirati ekscesivna epileptička pražnjenja u mozgu. Od ostalih metoda bih samo pomenuo neke koje se najčešće koriste, a to su subpijalne transekcije, hipokampektomija, kortikotomija i kalosotomija. Ono što treba naglasiti je da i poslije hirurške intervencije pacijent nastavlja obavezno uzimati terapiju. Ukoliko su napadi reducirani po frekvenciji i intenzitetu moguće je postepeno smanjivanje doze i eventualno prevođenje na monoterapiju.

Higijensko-dijetetski oblik liječenja epilepsije je pomoćna metoda medikamentoznom liječenju. Podrazumijeva pravilan i uravnotežen način života čime se izbjegavaju provokacioni faktori koji izazivaju i pogoršavaju napade. Pod tim se podrazumijeva uredno spavanje, uravnotežen i izbalansiran način ishrane, umjerene fizičke aktivnosti i bavljenje sportom. Posebno se zabranjuje i minimalna konzumacija alkohola, pušenje, bilo kakvi oblici droga. Poseban oblik dijetetskog liječenja epilepsije je ketogena dijeta. Ova metoda liječenja se primjenjuje u strogo indikovanim slučajevima i uvijek se provodi multidisciplinarno.

Nikada se ne preporučuje samovoljno uključivanje ove terapije i bez nadzora ljekara. Najprostije rečeno ova dijeta se sastoji od zabrane unosa ugljikohidrata-šećera, a unosom visokoproteinske hrane i masnoća čime se u organizmu stvara ketoacidoza. Postoje tri oblika ketogene dijete: standardna, ciljana i ciklična. Načini provođenja ketogene dijete kod bolesnika sa epilepsijom se određuju u bolničkim uslovima kako bi se spriječile bilo kakve komplikacije koje su moguće i česte.

Alternativni oblici liječenja podrazumijevaju različite aktivnosti koje pomažu u psihičkoj i fizičkoj stabilnosti pacijenata, a nekada indirektno i u kontroli napada. Pod ovim podrazumijevamo bavljenje jogom, akupunkturu, hidžamu, umjerene sportske aktivnosti i bavljenje hobijima koji odgovaraju svakom pacijentu ponaosob. Posebno naglašavam da upotreba prirodnih lijekova u vidu čajeva pomaže određenom broju bolesnika ali uvijek u konsultaciji sa ljekarom.

U novije vrijeme postavlja se pitanje liječenja epilepsije i kanabisom. Kod nas nije dozvoljena njegova upotreba, mada u svijetu rade studije o njegovoj učinkovitosti. Sve ove aktivnosti samo doprinose stabilizaciji psihofizičkog stanja bolesnika i njegovoj socijalizaciji, ipak posebno naglašavam da je medikamentozna terapija na prvom mjestu.

Facebook komentari