Giht – kakva je to bolest, kako se dijagnosticira, a kako liječi? (2. dio)

AUTOR: Prof. dr. sc. prim. dr Azijada Beganlić

Dijagnoza

Na giht treba posumnjati pri akutnoj upali jednog ili svega nekoliko zglobova, posebno kod starijih osoba i onih s drugim faktorima rizika. Slične simptome izazivaju infekcijski artritis i pseudogiht. Pseudogiht općenito zahvaća veće zglobove, a klinički mu je tok blaži. Akutna reumatska groznica i juvenilni RA mogu naličiti gihtu, ali se većinom javljaju kod mladih, gdje su ulozi rijetki. Sa akutnim gihtom zna se zamijeniti i prijelom kosti u pacijenata koji ne navode podatak o prethodnoj povredi.

Povišene vrijednosti mokraćne kiseline u krvi bez simptoma (asimptomatska hiperuricemija) dijagnosticiraju se putem laboratorijskog nalaza. Hiperuricemija potvrđuje dijagnozu gihta, ali nije ni osjetljiva niti specifična – bar 30 posto bolesnika sa gihtom pokazuje normalne nivoe mokraćne kiseline u krvi u vrijeme napada. 

Uricemija odražava veličinu vanstanične mase urata pa je treba određivati dva do tri puta kod novootkrivenih bolesnika da se utvrde bazalne vrijednosti; ako su one povišene (>410 μmol/L) određuje se izlučivanje urata u 24h urinu, koje uz prosječnu dijetu normalno iznosi 3,6 do 5,4 mmol. Ovo kvantificiranje pokazuje da li je hiperuricemija posljedica nedovoljnog izlučivanja ili pretjeranog stvaranja i usmjerava propisivanje hipouricemične terapije. 

Urični artritis (upala zgloba zbog nakupljanja kristala mokraćne kiseline) dijagnosticira se na temelju kliničke slike: iznenadne jake boli obično jednog zgloba, praćene otokom, crvenilom i osjetljivošću. 

Laboratorijski nalaz povišene koncentracije mokraćne kiseline potvrđuje dijagnozu, a rjeđe se (u slučajevima ponavljajućih napada upale zglobova) dodatno traži radiološka obrada (rendgenske snimke zglobova, punkcija i analiza sadržaja sinovijalne tekućine).

Ako je dijagnoza postavljena analizom sinovijalne tekućine (punkcija zgloba), radiogram (rendgenski snimak) obično ne treba raditi da bismo otkrili koštane tofe. Egzacerbacija (pogoršanje) napada nije indikacija za punkciju zgloba, ali je opravdana ako postoje dijagnostičke nejasnoće. Pretraga sinovijalne tekućine potvrđuje dijagnozu nalazom igličastih kristala urata koji slobodno plivaju u tekućini ili su fagocitirani („progutani“ od strane lokalnih imunokompetentnih odbrambenih stanica). 

U akutnom napadu, sinovijalna tekućina pokazuje upalne osobine (sadrži 2.000 – 100.000 leukocita/μl, sa > 50 posto granulocitnih leukocita). Isti su nalazi i u infekcijskom artritisu koji se onda isključuje bojenjem po Gramu i kulturom (traženjem bakterija kao uzročnika).

Na hronične uloge treba pomisliti kod bolesnika sa dugotrajnom artropatijom (bolešću zglobova) ili sa potkožnim, odnosno zglobnim tofima. Tada budu korisni radiogrami prvog metatarzofalangealnog i drugih zahvaćenih zglobova. Koštane promjene nisu ni specifične niti patognomonične (tipične za ovu bolest), ali skoro uvijek se javljaju prije potkožnih tofa.

Liječenje

Terapija hiperuricemije i gihta dijeli se na nefarmakološku i farmakološku:

  1. Nefarmakološka terapija podrazumijeva promjenu načina života (ishrana, fizička aktivnost, unos tečnosti, izbjegavanje alkohola i slatkih pića). 
  2. Farmakološke mjere podrazumijevaju upotrebu lijekova koji pomažu u kontroli simptoma i lijekova koji pomažu u snižavanju nivoa mokraćne kiseline.
    • Lijekovi koji pomažu u kontroli simptoma: 
      • nesteroidni antiinflamatorni (protivupalni) lijekovi ili NSAIL (naprimjer diklofenak, ibuprofen, indometacin itd.) mogu smanjiti bol i oticanje. Osobe s bubrežnom bolešću, čirevima na želucu i drugim zdravstvenim problemima ne mogu uzimati NSAIL.
      • kolhicin može smanjiti upalu i bol ako se uzme u roku od 24 sata od napada gihta. Daje se na usta. Može izazvati teške proljeve.
      • kortikosteroidi mogu ublažiti bol i oticanje. Steroidi se koriste peroralno (na usta) ili u injekcijama.
  3. Lijekovi koji pomažu u snižavanju nivoa mokraćne kiseline u tijelu kako bi spriječili ili smanjili buduće epizode napada gihta: 
  • alopurinol, febuksostat i probenecid (koji se koriste na usta) i
  • peglotikaza (koja se daje kao intravenska infuzija).

Povišen nivo mokraćne kiseline bez simptoma (asimptomatska hiperuricemija) 

Ukoliko pacijent nema tegobe i nije imao napad upale zglobova, ovaj stadij gihta se ne liječi te nije indicirana upotreba lijekova. Pacijentu se savjetuje promjena navika (dijeta bez urata), povećana tjelesna aktivnost, smanjeni unos alkohola te bolja regulacija hroničnih bolesti (kao što su šećerna bolest i visoki krvni pritisak).

Urični artritis (upala zgloba zbog nakupljanja kristala mokraćne kiseline) 

Bolest se liječi lijekovima za smanjenje nivoa mokraćne kiseline. Najčešće upotrebljavani lijek je alopurinol, u novije vrijeme i febuksostat. Također se koriste NSAIL te, naravno, stroga kontrola unosa hrane koja povećava nivo mokraćne kiseline u organizmu. Rijetko može biti indicirana upotreba kortikosteroidnih lijekova.

Ova upala zglobova se tokom života može javljati i po nekoliko puta nakon prve epizode. Zbog toga je bitno da pacijenti koji su imali više od jedne epizode upale zglobova neprestano uzimaju lijekove za smanjenje mokraćne kiseline kako bi se smanjio rizik od težeg oštećenja zglobova, bubrežnih kamenaca, kao i težeg oštećenja bubrega.

Kod pacijenata koji su preboljeli upalu zgloba zbog povišenog nivoa mokraćne kiseline i koji imaju bubrežne kamence potrebna je stalna upotreba lijekova za smanjenje mokraćne kiseline.

Dodatno se preporučuje dobra hidratacija organizma (uzimanje bar dvije litre tekućine dnevno), uzimanje sode bikarbone (natrijev hidrogenkarbonat) za alkalizaciju urina (što posljedično povećava izlučivanje mokraćne kiseline). U nekim slučajevima, kada se kamenac ne izmokri ili otopi, može biti potrebno razbijanje kamenca (tzv. ekstrakorporalna litotripsija udarnim valovima ili operativno uklanjanje kamenca).

Urična nefropatija predstavlja akutno zatajenje bubrega uzrokovano naglim povišenjem koncentracije mokraćne kiseline u organizmu. Liječenje se provodi nadoknadom tečnosti i diureticima (lijekovima koji pospješuju izlučivanje tekućine) te lijekovima za smanjenje nivoa mokraćne kiseline.

Prognoza

Neliječeni giht može dovesti do trajnog oštećenja zglobova. U današnje doba, bolest se može uspješno rano dijagnosticirati i liječiti što omogućava bolesnicima normalan život. To je bolest kod koje pacijent mora preuzeti odgovornost, s obzirom na prehranu – dijeta sa minimalnim unosom purina, smanjenu konzumaciju alkohola te adekvatan svakodnevni unos tečnosti.

Kod mnogih liječenih bolesnika sa uznapredovalom bolešću, tofi se mogu otopiti, funkcija zglobova popraviti i bubrežno oštećenje zaustaviti. Giht je obično teži ako se javi ranije, prije 30-te godine. Kod nekih pacijenata sa gihtom liječenje je slabije djelotvorno, a neki pacijenti mogu razviti i druge zdravstvene probleme, poput teškog artritisa, bubrežnih kamenaca, srčanih bolesti i dr. U pitanju je većinom nesuradljivost, alkoholizam ili propisivanje neprimjerene terapije. Glavni uzrok smrti kod gihta je zatajenje bubrega.

Prevencija

Kako bi se spriječila pojava gihta potrebno je napraviti određene promjene načina života. Preporuke su sljedeće: 

  1. piti puno vode, kako bi bubrezi bolje funkcionirali i izbjegli dehidraciju 
  2. redovna fizička aktivnost, kako bismo smanjili mogućnost gojaznosti, jer dodatna težina povećava količinu mokraćne kiseline u tijelu i povećava opterećenje/stres na zglobove
  3. ograničiti unos hrane i pića bogatih purinima koji mogu potaknuti nakupljanje mokraćne kiseline (alkohol, crveno meso, iznutrice, školjke, sos, pića i hrana bogata fruktozom – voćnim šećerom, proteini iz životinjskih izvora)
  4. paziti pri upotrebi određenih lijekova koji mogu dovesti do povišenog nivoa mokraćne kiseline (diuretici – lijekovi za izmokravanje, imunosupresivi ili lijekovi koji se koriste za supresiju imunološkog sistema, što je uobičajeno kod transplantacije organa).

Facebook komentari