Gojaznost i psihijatrijski poremećaji

Autor: Dr. Namik Keserović, specijalista psihijatrije

Gojaznost je globalni zdravstveni problem koji zahtijeva multidisciplinarni tretman, uključujući specijaliste za mentalno zdravlje, medicinu i hirurgiju. Gojaznost dovodi do značajnog povećanja morbiditeta i mortaliteta, uz smanjen kvalitet života. Procjenjuje se indeksom tjelesne mase BMI („Body Mass Index“), a kod odraslih definisana je kao BMI > 30. 

Epidemijske razmjere

Svjetska zdravstvena organizacija posmatra gojaznost kao veliki socijalni i zdravstveni problem. Do 2005. godine 23,2 posto svjetske populacije bilo je predgojazno (BMI 25-29,9), a 9,8 posto gojazno (BMI ≥ 30). SZO procjenjuje da će do 2030. godine 57,8 posto svjetske populacije biti predgojazno ili gojazno. Statistički podaci ukazuju da je gojaznost drugi uzrok smrti u SAD (prema statistici Nacionalnog instituta za zdravlje, skoro 35 miliona Amerikanaca je gojazno), što upozorava na mogućnost da će zbog ovog problema sadašnja generacija djece biti prva generacija koja će imati kraći životni vijek od svojih roditelja. Gojaznost je poprimila epidemijske razmjere, kako u svijetu tako i kod nas. Problem gojaznosti najčešće se posmatra iz medicinskog ugla i povezuje se sa genetskim predispozicijama, poremećajima u funkcioniranju endokrino- metaboličkog sistema te psihološkim varijablama. Prije svega osvrnut ćemo se na obrasce ponašanja u ishrani koji su se radikalno promijenili. Ranije je čovjek jeo samo onoliko koliko mu treba da dobije neophodnu energiju potrebnu za život, dok danas unosi mnogo veću količinu nego što je to potrebno. Razvoj prehrambene industrije omogućio je stvaranje i modificiranje hrane u kojoj su vještački povećana njena nagrađujuća svojstva (njena ukusnost), sve u cilju bolje prodaje u hipermarketima. Ta hrana obiluje kalorijama, prezasićena je mastima, šećerom, aditivima te ima nisku nutritivnu vrijednost. 

Istraživanja su pokazala da su osobe sa određenim psihičkim smetnjama (depresija, neurotske smetnje) sklone gojaznosti, tako što za vrijeme emocionalnog stresa, zbog gubitka kontrole, konzumiraju veću količinu hrane. Ovaj simptom je izražen kod poremećaja prežderavanja i bulimije nervoze. Oni jedu mnogo brže nego ostali, jedu i kada nisu gladni, sve dok im ne postane loše, jedu sami, a nakon prežderavanja javlja se osjećaj srama, depresije i krivice. Okidač je konzumacija hrane bogate šećerom i mašću. Određeni psihofarmaci koji se koriste u liječenju depresije i psihotičnih poremećaja (shizofrenija i slični poremećaji), kao neželjeni efekat izazivaju gojaznost, kada je potrebno od strane nadležnog specijaliste optimizirati racionalno propisivanje lijekova, u skladu sa drugim tjelesnim parametrima, prije svega tjelesnom težinom.

Prevencija i tretman gojaznosti

Problem gojaznosti sa sobom nosi značajne psihološke, socijalne i ekonomske posljedice. Ogromne sume novca, koje se na godišnjem nivou ulažu u programe liječenja, podstrek su novim istraživanjima etiologije ovog problema. U rješavanju problema sa težinom mogu se primijeniti motivacioni razgovori, kognitivno-bihejvioralna terapija, program rješavanja problema u 12 koraka i sl.

U cilju unapređenja efekta tretmana, eksperti u ovoj oblasti smatraju da je od koristi pridržavati se sljedećih savjeta:

  1. Ne treba gladovati. Za razliku od ovisnosti o alkoholu ili drogi koja zahtijeva apstinenciju, u slučaju zavisnosti od hrane ovaj pristup je nemoguć, jer se mora jesti da bi se preživjelo. 

Naučnici smatraju da gladovanje pospješuje želju za hranom i njeno nekontrolirano unošenje ukoliko je u tom slučaju dostupna.

  1. Izbjegavati signale koji mogu biti okidač pojačane želje za hranom. Obraćanje pažnje na signale hrane je od ključne važnosti. Treba obratiti pažnju na to šta je ono što nas tjera da izgubimo kontrolu; ako je to picerija ili pekara na putu do posla, promijeniti rutu.
  2. Izbjegavati stres, kontrolirati emocije. Neki ljudi pod stresom jedu više nego inače, jer hrana može donekle umanjiti anksioznost. Hrana se ne smije koristiti kao alat za oporavak od emocionalnog stresa. Potrebno je pronaći zdraviju strategiju za toleriranje osjećanja tuge, zabrinutosti i bijesa.
  3. Jesti samo kada se osjeti glad i stati kada se osjeti sitost.
  4. Redovno vježbati. Ispitivanja vršena na životinjama pokazuju da vježbanje povećava broj dopaminskih receptora u mozgu.
Facebook komentari