Kako nastaje dijabetes i kako se liječi

Autor: Dr Sanja Kovačević, spec. porodične medicine, JZU Dom zdravlja, Prijedor

Dijabetes je poremećaj metabolizma (varenja hranjivih materija), koje čovjek unosi hranom i pićem. Karakteriše ga hronično visok nivo šećera u krvi koji nastaje iz nekoliko razloga: tkivo gušterače (beta ćelije gušterače) ne može da luči insulin nikako ili ga luči nedovoljno, periferna tkiva i ćelije su otporne na dejstvo insulina čak i kad ga gušterača luči prekomjerno (insulinska rezistencija ili tzv. predijabetes ), tkiva i ćelije ne mogu da iskoriste višak šećera, nego on slobodno „pluta“ u krvi ili se skladišti u organizmu (najčešće jetra). Na osnovu ovih parametara izvršena je klasifikacija i podjela dijabetes melitusa na:

1. DIJABETES TIP 1 (tačan uzrok se ne zna ali ono što se zna jeste da se na nivou beta ćelija gušterače razvija upala uzrokovana autoimunom reakcijom, ćelije bivaju uništene i više ne mogu da luče insulin)
2. DIJABETES TIP 2 (poremećaj lučenja insulina udružen sa rezistencijom perifernih tkiva na djelovanje insulina – ovdje je genetika bitan faktor obolijevanja)
3. SEKUNDARNI DIJABETES (razvija se u sklopu nekih drugih bolesti, karcinoma, drugih endokrinih bolesti)
4. GESTACIJSKI DIJABETES (razvija se u trudnoći i uglavnom nestaje sa porodom)

Kako otkriti dijabetes

U liječenju pacijenta ljekar uvijek polazi od dobro uzete anamneze (ona je 70% dijagnoze). U razgovoru sa pacijentom ljekar već može zaključiti o čemu se radi i to potkrijepiti fizikalnim pregledom, laboratorijskom i drugom dijagnostikom. Ako se pacijent žali na hronični umor, iscrpljenost, malaksalost, pojačanu žeđ, glad, pojačano mokrenje a pri tom ima i pozitivnu porodičnu anamnezu (nekog od bliskih srodnika koji je obolio od dijabetesa), ako je gojazan, vodi sjedeći način života, neadekvatno se hrani dovoljan je razlog da se pristupi daljnjoj dijagnostičkoj obradi. U ambulantama porodične medicine i na primarnom nivou zdravstvene zaštite uopšte, moguće je odraditi kompletnu laboratorijsku dijagnostiku: šećer u krvi natašte, lipidni status (masnoće u krvi), tromjesečni šećer (hba1c), bubrežne funkcije (urea, kreatinin, acidum uricum, klirens kreatinina), jetrene funkcije (ast, alt, ggt). Ako pacijent ima neke pridružene autoimune bolesti (oboljenje štitne žlijezde, ili je žena starija od 50. god.) radi se i TSH. Pacijentu se savjetuje da mjeri šećer tri jutra natašte. Ako su vrijednosti preko 7 mmol/l, postavlja se dijagnoza dijabetesa, ako su između 6-7 mmol/l, radi se test opterećenja glukozom (OGTT). Ako vrijednost šećera u krvi, na kraju ovog testa prelazi 11 mmol/l, postavlja se dijagnoza dijabetesa. Pored laboratorijskih pretraga, ovim pacijentima se mjeri tjelesna težina, visina, određuje BMI (indeks tjelesne mase), mjeri se krvni pritisak.

Kako liječiti dijabetes


Kada dobije sve ove podatke, anamnezom, fizikalnim pregledom i laboratorijske analize, ljekar porodične medicine započinje sa planom liječenja pacijenta, što je uglavnom individualno za svakog pojedinca, zavisno od rezultata dobijenih pretragama, od pridruženih bolesti koje ima (visok pritisak, srčane bolesti, oboljenja štitne žlijezde i sl.), ali u skladu sa važećim preporukama i smjernicama. Prvo se savjetuje promjena stila života, higijensko dijetetske mjere, fizička aktivnost. U velikom broju slučajeva, ove preporuke su dovoljne, ako ih pacijent prihvati, da se bolest dovede pod kontrolu, bez uvođenja lijekova. Naravno, ove mjere treba provoditi trajno i doživotno, jer ako ih pacijent prestane primjenjivati, bolest se vraća (uglavnom, ovdje je riječ o dijabetesu tipa 2). Ako preporučene mjere ne daju željene rezultate, pristupa se uvođenju lijekova. Lijek izbora i zlatni standard u liječenju dijabetesa je metformin. Postepeno se uvodi, doza prilagođava individualno, uz povremeno praćenje laboratorijskih parametara (nivoa šećera u krvi, jetrene i bubrežne funkcije), zbog mogućih komplikacija i neželjenih dejstava. Kad se doza podesi, pacijent se zakazuje na redovne šestomjesečne kontrole, uz povremene konsultacije sa ljekarima sekundarnog nivoa zdravstvene zaštite (oftalmolog, dijabetolog, endokrinolog, nutricionista, nefrolog, neurolog..). Pored metformina, danas na tržištu postoji velika paleta lijekova u liječenju dijabetesa (glimepiridi, gliklazid, DPP-4…) a o njihovom uključivanju u terapiju ove bolesti odlučuje ljekar, opet individualnim pristupom svakom pacijentu.

Ako je kod pacijenta dijagnostikovan dijabetes tipa 1 ili gestacijski dijabetes, ili dijabetes kao sekundarna posljedica hroničnih oboljenja, takav pacijent se upućuje na bolničko liječenje jer uglavnom zahtijeva insulinsku terapiju, titraciju (prilagođavanje doze insulina), češće mjerenje šećera u krvi (profil glikemije), te češće praćenje drugih laboratorijskih parametara (jonogram, hepatogram, bubrežna funkcija), zbog mogućnosti brzog razvoja stanja opasnog po život – metaboličke acidoze. Nakon uvođenja insulinske terapije (opet individualnim pristupom se uključuju ili dugodjelujući insulini – glargin npr., ili kratkodjelujući – aspart, ili njihova kombinacija), takvog pacijenta ponovo prati porodični ljekar, uz češće kontrole laboratorijskih parametara (na tri mjeseca) i češće konsultacije za ljekarima sekundarnog i tercijarnog nivoa, jer je liječenje ovih tipova dijabetesa komplikovanije i zahtijeva saradnju i timski rad više ljekara, specijalista različitih oblasti.

Ljekar može pomoći pacijentu mnogo, uključiti terapiju, dati savjete, preporuke i podršku ali sve ostalo je na pojedincu. Kako će prihvatiti svoju bolest, koliko će se odgovorno i disciplinovano ponašati, koliko će promijeniti svoje životne navike i kako će uzimati lijekove, zavisi samo od njega.

Više o istoriji i uzrocima dijabetesa možete pročitati ovdje.

Facebook komentari