Kako prepoznati postporođajnu depresiju?

Piše: Belma Šoljanin, dipl.psihologinja, direktorica Instituta za majku i dijete pri UMDB

Porod. Događaj koji sa sobom nosi mnoštvo emocija, od velike radosti do straha i anksioznosti. “Krivac” za takve iznenadne promjene raspoloženja zasigurno su i hormonalne promjene koje se dese u tijelu žene nakon poroda, ali i potreba da se tijelo fizički oporavi i umor koji prati izazvan tempom u prvim danima sa novorođenčetom. Neodvojiva je i klima u samoj porodici kao i društveno-ekonomska situacija u kojoj se nalazi. Ono što uvijek napominjem svakom novom roditelju i zaista je važno zapamtiti jeste da se roditeljstvo uči. Briga o bebi i učenje novih uloga zahtijevaju da se potrudimo i prilagodimo, da puno učimo i vjerujemo u sebe. Svaki mladi roditelj u nekom momentu posumnja u vlastite kompetence i zato je važno da tražimo odgovore i budemo svjesni da se “biti mama” i “biti tata” uči.

Različiti okidači

Klima koja vlada u porodici takođe je jako važna za tek prođenu ženu. I naravno, ono što se nameće kao logično pitanje jeste, da li su neke žene sklonije razvoju depresije nakon poroda? Pravila nema, ali određene situacije mogu biti okidač za razvoj depresije poput: neželjene trudnoće, loših odnosa među partnerima, finansijskih problema, oboljenja koja su postojala i prije trudnoće. Važno je naglasiti da postoji stanje tzv. postporođajne tuge ( baby blues), javlja se dva do pet dana nakon poroda i može trajati do mjesec dana i doživi ga čak 80-90 % žena. Najčešće je dovoljan razgovor, briga za porodilju i pomoć u brizi oko novorođenčeta kako bi se majka mogla i odmoriti da žena prevlada stanje i savlada takve emocije. Postporođajna depresija može se javiti u prvom mjesecu nakon poroda, ali i tokom prve godine. Jedna od deset žena doživi ovo ozbiljno stanje i treba liječenje. Ako se simptomi jave, a majka ne dobije pomoć to uveliko naruši njeno funkcionisanje. Može se desiti da nije u stanju brinuti za vlastito dijete. Promjene raspoloženja, osjećanja, fizičke promjene, umor, nedostatak sna, neminovna izolacija zbog bebinih potreba i ove novonastale okolnosti mogu uticati na pojavu postpartalne tuge, međutim, ukoliko ovakvo raspoloženje potraje duže od mjesec dana, praćeno je dubokom tugom, destruktivnim mislima, mislima o samoubistvu, nepovezanošću sa bebom, tada možemo govoriti o postpartalnoj depresiji.

Načini liječenja

Rano javljanje i pružanje pomoći su ključni. Najčešće se liječi u kombinaciji psihoterapije i medikamenata. Brojni su razlozi koji mogu dovesti do depresije. Biti oslonac u teškom periodu i pružiti pravovremenu podršku je ključno. Da je i ta majka najbolja majka svom djetetu, te da se može desiti svakoj ženi, treba stalno ponavljati. Veoma je važno pokušati se povezati sa drugim ženama koje su prevazišle postpartalnu depresiju. Svi u njenoj blizini moraju joj dati dodatnu snagu da se nosi sa depresijom i olakšaju joj taj teret koliko je to moguće.

Stalno ponavljati: „Niko od mene same ne želi više dobra mom djetetu. Problem postoji, ali je rješiv i ja neću odustati“. Porodica je zaista jako važna u tom periodu i mora biti oslonac i naći razumijevanje za stanje u kojem se porodilja/majka nalazi. Za dobro svih članova porodice i za borbu ka kvalitetnijem životu potrebno je osigurati vrijeme i resurse za oporavak.

U nastavku pogledajte pismo majke koja je prošla težak period nakon poroda, a iz svega izašla kao pobjednik. To je najbolji način da prenesem djelić emocija koje žena može da doživi i koje su toliko intenzivne da joj se čini da izlaza nema.

“Draga Belma,

Evo danima hoću da Vam pišem pa u žurbi sa pilićima zaboravim. Prije dvije godine u ovo vrijeme, pisala sam Vam beznadežna, depresivna, na samome rubu, čini mi se. Uz Vaš divni komentar dobila sam još barem stotinu sličnih. Ohrabrujućih, sestrinskih, neopisivo bliskih savjeta. Hvala Bogu sve je to iza mene. Evo gledam ih sad kako bezbrižno spavaju i pitam se je li se i morala desiti ta postporođajna depresija. Koliko sam samo suza prolila. Gledala u to malo čudo ne znajući šta da radim s njim, kao da mi je prvo dijete, a nije. Pitala sam se kako mi se to nakon prve trudnoće nije desilo. I zašto baš meni? I dokle više? I osjeti li to moje čedo? I vrtila se u začaranom krugu. Danima sjedila u pidžami, noćima pila kafu u tami. I mislila da je kraj. Dok bih se preznojavala hladnim znojem, razmišljala sam kome bih mogla dati djecu, ko bi ih usrećio? Pisala na papir dok se sva tinta brisala mojim suzama. A oni bezbrižno spavali u svojim krevetima, dok se u mojoj glavi motalo hiljadu scenarija. Ne mogu više, pomislila bih kad ustanem. Ne mogu više, pomislila bih i kada legnem. Odoh. Do tog dana dok nisam pisala Vama, eto ako ništa htjedoh olakšati dušu. Pa onda odoh. Ali komentar po komentar, mislim, kud ću u … Ima li iko da će ih voljeti kao ja? Hoće li iko ustati stodevedesetosam puta da pokrije gole none? Pa se počešljala. Ubrzo nakon toga i našminkala. Obgrlila svoja dva komada srca, dva čeda iz duše iznjedrena, dva najljepša poklona od dragog Boga. Dan po dan, bivalo je lakše. Ne kažem, a to zna i svaka majka da mi i sad dođe kažem odoh, ali bezazleno, onako iz šale hvala Bogu. Znam gdje pripadam i gdje mi je mjesto. U zagrljaju tih malih ručica moj je dom. Pišem da kažem hvala što ste tada bili tu. Pišem da ukažem koliko žena sjedi samo u tami hladnih noći, uplakane i izgubljene misleći da su same u toj borbi. Zato pišite često i jos češće da nisu same, da to nije bolest, da je svaki dan lakše, da iza kiše dolazi sunce. I hvala Vam, od srca. Za nadu, za utjehu…Za počešljanu kosu ❤️”.

Facebook komentari