Kako se izboriti sa stigmom zbog obolijevanja od mentalnog poremećaja

Autor: Prim. dr. Evresa Okanović, specijalista neuropsihijatrije, Dom zdravlja Velika Kladuša

Stigma je negativan socijalni proces etiketiranja, diskriminacije, isključivanja, narušavanje identiteta. Različite su teorije o definiciji stigmatizacije. Neki autori navode da postoje predrasude prema ljudima sa mentalnim poremećajima koji se upoređuju sa rasnom diskriminacijom. Erving Goffman (1922-1982), sociolog i pisac, često navodi “Stigma je proces kroz koji reakcija drugih ljudi narušava normalan identitet”. U podlozi stigmatizacije su mentalni poremećaji koji se očituju u promjeni u jednoj ili više psihičkih osobina (promjena u svjesti, mišljenju, pažnji, učenju, volji, motivaciji, doživljaju sebe i okoline).

Odbačeni i obezvrijeđeni

Društvena stigmatizacija se odnosi na ekstremno neodobravanje (ili nezadovoljstvo) lica ili grupe na socijalno karakterističnim osnovama koje su uočene i služe da bi se razlikovali od ostalih članova društva, ili pripisana etiketa sa nizom nepoželjnih karakteristika koje formiraju negativni stereotip te osobe.
Taj oblik socijalne percepcije postaje obrazac ponašanja preko kojih se ti odnosi očituju, tako da se stigmatizirana osoba osjeća zarobljenom između osjećanja stida i neodobravanja društva.

Stigmatizirani su odbačeni, obezvrijeđeni, prezirani i izbjegavani, bez vrednovanja njihovog doprinosa. Stigma može onda biti pričvršćena za takvu osobu, od šireg društva, koje se razlikuje od svojih kulturnih normi. Dok može da obuhvata osuđivanjem mentalnih poremećaja invaliditeta, funkcionalno-organskih bolesti, seksualne orijentacije, uvjerenja, vrijednosti, obrazovanja, nacionalnosti, etniciteta, prestiža, bogatstva, zanimanja, klase, ljepote, veza, intelekta, seksualnog zlostavljanja i sl.
Stigmatizirana osoba posjeduje osjećanje sramote, nisko samopoštovanje, prikrivanje sopstvene bolesti. Osjećaju se drugačije, gledanje drugim očima, druga opažanja u odnosu na druge. Stigmatizacija može da promijeni ponašanje, da oblikuje emocije i vjerovanja sve do pojave mentalnih poremećaja. Pomoć bi bila u samopouzdanju, podržati i ohrabriti da traže pomoć. Osobe sa detektiranim mentalnim poremećajima kao što su depresija, anksioznost, šizofrenija i bipolarni poremećaj, staviti pod ciljanu terapiju. Smanjivati društvenu stigmu prema mentalno bolesnim osobama, putem medija, institucija, udruženja i rehabilitacije u zajednici. Poboljšati svijest javnosti u razumijevanju stigme mentalnog poremećaja putem obrazovanja. Psihijatri trebaju svoje psihoedukativne programe proširiti i staviti u širi kontekst edukacije javnosti. Istražiti uzroke kod osoba, medija, institucija koji vrše stigmatizaciju.

Liječenje i pomoć

U liječenju i pomoći oboljelom “kako se izboriti sa stigmom zbog obolijevanja od mentalnog poremećaja” potrebno je šire i sveobuhvatnije razumijevanje njene geneze, dinamike nastanka, manifestacija, značenja i posljedica, detektovanje mogućih lokusa intervencije.

Cilj izbora bio bi u pogledima da mentalno zdravlje predstavlja temelje za blagostanje i efikasno funkcionisanje kako za individuu, tako i za zajednicu. Kao i svaka druga promocija zdravlja, promocija mentalnog zdravlja uključuje određene akcije koje kreiraju životne uslove i okruženje koje dozvoljava ljudima da izgrade i sprovedu zdrave životne stilove. Rano utvrđivanje simptoma i rane intervencije koje treba preduzeti kako bi se spriječio razvoj poremećaja.

Antistigma program temeljio bi se na uvjerenju da su mentalni poremećaji istovjetni kao svi drugi poremećaji i tretman bi se sastojao u:

– Intervenciji u periodu ranog djetinjstva (npr. kućne posjete trudnicama, predškolske psihosocijalne intervencije, kombinovane nutritivne i psihosocijalne intervencije u populaciji lošeg položaja)
– Podršci djeci (npr. program razvoja vještina, program razvoja za djecu i omladinu)
– Socio-ekonomskom osnaživanju žena (npr. poboljšanje pristupa edukaciji, mikrokreditiranju)
– Socijalnoj podršci populaciji starih (npr. inicijative podrške, dnevni centri i centri u zajednici za osobe u starijoj dobi)
– Programima usmjerenim prema vulnerabilnim grupama, uključujući manjine, migrante i osobe pogođene konfliktima i katastrofama npr. psihosocijalne intervencije nakon katastrofa
– Aktivnosti promocije mentalnog zdravlja u školama (npr. programi koji podržavaju ekološke promjene u školama, dječije prijateljske škole)
– Intervencije mentalnog zdravlja na poslu (npr. program prevencije stresa)
– Politici stanovanja (npr. poboljšanje stanovanja)
– Programima prevencije nasilja (npr. inicijativa policije u zajednici) i
– Programu razvoja zajednice (npr. ‘Zajednica kojoj je stalo’ inicijativa, integrirani ruralni razvoj)

Psihosocijalne metode liječenja bile bi:

– psihoterapija
– socioterapija
– obuka
– radna terapija

Ulogu „faktora jačanja“ mentalnog zdravlja imaju:

– građenje dobrih odnosa sa drugim ljudima
– odgovarajuće aktivnosti tokom slobodnog vremena
– različiti oblici učešća u društvenom životu (zaposlenje, hobi, zabava, učešće u kulturnom i religijskom životu)
– drugim riječima – vođenje zdravog života nezavisno od bolesti ili uprkos njoj.

Facebook komentari