Mentalni poremećaji mladih-anksioznost i anksiozni poremećaji u adolescenciji

AUTOR: Dr. Amra Zahiragić, specijalista neuropsihijatrije

Anksioznost se definira  kao unutrašnja  napetost, koja nema realnu opasnost. Bazična anksioznost  se formira rano u djetinjstvu, a izražava se osjećajem bespomoćnosti, napuštenosti  i ugroženosti. Anksioznost može biti normalna i patološka. Normalna  anksioznost može biti napetost prilikom suočavanja sa teškom životnom situacijom, osjećaj “treme“ i sl. Svako iskustvo anksioznosti praćeno je somatskim simptomima: lupanje srca, drhtanje, bol u želucu, osjećaj „knedle u grlu“ ili pritiska u prsima.  Patološku anksioznost karakterizira nemogućnost identificiranja unutrašnje opasnosti te izvjesna iracionalnost, uz jasno izraženu brigu koja je stalno prisutna, teško je kontrolirati i u konačnici dovodi do oštećenja općeg funkcioniranja.  Iskustvo anksioznosti  uvijek podrazumijeva kategoriju budućnosti i predstavlja predviđanje nečeg što se treba dogoditi u budućnosti.

Simptomi anksioznosti

Anksiozni poremećaji su najzastupljeniji mentalni poremećaji u adolescenciji, sa prevalencom od 31,9 posto, a često su neprepoznati i neliječeni. Najčešće počinju oko 12. godine života, a u 55 posto slučajeva pogađaju djevojke. U simptome anksioznosti spadaju: pretjerana i stalna  briga, osjećaj unutrašnje napetosti, nervoze i razdražljivosti. U društvenom okruženju anksiozni tinejdžeri mogu izgledati povučeno, ovisno ili preosjetljivo. Mogu biti preopterećeni brigama o gubitku kontrole ili nerealnim brigama o socijalnoj kompetentnosti. Također, kod tinejdžera se mogu ispoljiti i tjelesni simptomi poput napetosti mišića, grčeva, glavobolje, bola u stomaku, bola u leđima, znojenje, drhtanje i crvenjenje. Anksioznost tokom adolescencije tipično utiče na izgled tijela, socijalnu prihvaćenost i konflikte o nezavisnosti. Kad su preplavljeni anksioznošću mogu izgledati pretjerano stidljivo. Mogu izbjegavati uobičajene aktivnosti ili odbijati uključivanje u nova iskustva. Mogu izražavati nezadovoljstvo kada su odvojeni od prijatelja.

Isto tako, u pokušaju da smanje ili negiraju strahove i brige mogu biti skloni rizičnom ponašanju, kao što je eksperimentiranje sa različitim psihoaktivnim supstancama (PAS) ili impulsivnom seksualnom ponašanju. 

Panični poremećaj

Češće se javlja kod djevojčica, sa početkom između 15. i 19. godine života. Osjećaj panike može se pojaviti bez uzroka ili može biti potaknut specifičnim situacijama. Panični napad je epizoda anksioznosti koju prate emocionalni i fizički simptomi. Tokom napada panike mogu osjećati preplavljenost strahom ili neugodom, osjećajem propasti, strahom da će poludjeti. Prateći simptomi mogu biti: kratkoća daha, preznojavanje, gušenje, vrtoglavica, bol u prsištu i trnjenje u ekstremitetima. Tokom napada, mladi ljudi mogu osjećati da umiru ili da ne mogu misliti. Nakon napada panike, mladi mogu početi izbjegavati situacije za koje misle da dovode do napada. Tako počnu izbjegavati uobičajene aktivnosti i rutine.

Fobije

Ovi poremećaji koje karakterizira intezivan strah mogu znatno ograničavati aktivnosti mladih osoba. Prisutstvo straha u fobiji je pretjerano i nije racionalni odgovor na stvarnu situaciju. Objekt fobije obično se mijenja kako dijete odrasta. Fobije koje se javljaju kod adolescenata uključuju školu ili socijalnu izvedbu. Više studija otkrilo je porast izbjegavanja školskih aktivnosti.  Uz to, pretjerana briga o izvedbi i ponašanju u društvenim okolnostima može biti uzrok izbjegavanja redovnih školskih aktivnosti. To dovodi do začaranog kruga anksioznosti, somatskih smetnji i izbjegavanja škole. Što duže tinejdžer izbjegava školu, teže mu je prevazići strah i anksioznost što otežava povratak u školu.  Osjeća se izolovano od škole i drugačijim od ostale djece. Neki mladi ljudi su po prirodi strašljiviji od drugih. Uprkos početnom osjećaju nesigurnosti, većina mladih su sposobni da se uključe ukoliko im se da vrijeme za posmatranje situacije. U ekstremnim slučajevima socijalne fobije, adolescenti postaju povučeni te iako žele učestvovati u društvenim aktivnostima, ne mogu prevazići intezivan osjećaj straha, brige i sumnje u vlastite sposobnosti. 

Preplavljeni anksioznošću kada se suočavaju sa novom ili nepoznatom socijalnom situacijom, postaju podložni očekivanjima i osudama drugih ljudi. Teško im se nositi sa neugodom vezano za vlastito zdravlje, izgled ili kompetenciju. Mogu početi konzumirati alkohol u svrhu oslobođanja od napetosti. Kod nekih tinejdžera može se razviti agorafobija – strah od otvorenog prostora, strah od gužve, strah od napuštanja kuće, strah od javnih mjesta, strah od putovanja vozom ili avionom.

Šta poduzeti?

Ako tinejdžer želi razgovarati o svojim strahovima i anksioznosti, saslušati pažljivo. Pomoći mu da razumije osjećaj neugode o tjelesnom izgledu, izvedbi, prihvatanju od strane vršnjaka i nesigurnosti. Kada mu pomognemo da poveže anksioznost sa specifičnom situacijom i  iskustvom, to  može pomoći reduciranju  anksioznosti. Treba ga pohvaliti kada se uključi u aktivnosti,  uprkos osjećaju neugode koji ima. Treba istaknuti da ste ponosni kako se nosi sa anksioznošću, izraziti podršku. Ako anksioznost i strašivost počnu ograničavati aktivnosti ili ako potraju duže od šest mjeseci, treba zatražiti profesionalnu pomoć.

Najefektivniji plan treba biti prilagođen individualno adolescentu i porodici. Tretman anksioznih poremećaja počinje procjenom simptoma u kontekstu porodice i društvenom kontekstu te neskladu sa vršnjacima. U slučaju da se kod tinejdžera pojave suicidalne misli ili rizično ponašanje, korištenje PAS ili se pojave i depresivni simptomi, treba odmah potražiti pomoć profesionalca.

Kognitivno – bihejvioralna terapija (KBT) je efikasna kod anksioznih poremećaja adolescenata. Najbolji rezultati se postižu farmakoterapijom zajedno sa KBT-om.

Facebook komentari