Promjene na ciljnim organima kod pacijenata koji nisu zaštićeni antihipertenzivnom terapijom

Autor: Dr. Sedina Hadžić, specijalista interne medicine

Arterijska hipertenzija (AH) spada u jedan od najvažnijih sprječivih uzroka prijevremenog umiranja i jedan od vodećih javnozdravstvenih problema današnjice. Uzrok tome leži u činjenici da broj oboljelih neprestano raste, ponajviše u razvijenim zemljama, ali i nezadovoljavajući nivo kontrole osoba koje su oboljele. U današnje vrijeme poseban naglasak treba staviti na edukaciju, savjetovanja i redovno analiziranje učinka terapije kako bi se oboljelima omogućio što kvalitetniji život. Intervencije se uglavnom odnose na motiviranje i edukaciju pacijenta o promjeni stila života. Edukacija se odnosi na upoznavanje pacijenta s promjenama stila života koje donosi novonastala bolest s ciljem da pacijent shvati važnost promjena koje bi trebao uvesti u svoj život, i da na taj način spriječi moguće komplikacije bolesti.

Na koje znakove paziti?

Uprkos tome što je povišena vrijednost krvnog pritiska često asimptomatska, ipak postoje neki znakovi na koje je važno obratiti pažnju. Dijagnozu postavlja ljekar na temelju anamneze i učinjenog fizikalnog pregleda te ponavljanim mjerenjem visokih vrijednosti krvnog pritiska. Cilj liječenja hipertenzivnih bolesnika je održavanje vrijednosti arterijskog pritiska (AP) u željenim, ciljnim granicama (do 130/80 mmHg) primjenom nefarmakoloških i farmakoloških mjera kako bi se spriječile komplikacije i posljedice AH. Arterijska hipertenzija kao bolest dolazi ili s vrlo malo simptoma ili su pak isti odsutni. Simptomi koji se najčešće javljaju kod bolesniika s povišenim vrijednostima AP-a su: glavobolja, nesvjestica, zujanje u ušima, nestabilnost pri hodu, bol u prsnom košu, nedostatak zraka, osjećaj ubrzanog ili nepravilnog rada srca i sl. Hipertenzija se dijagnosticira na temelju prosječnih vrijednosti dvaju ili više mjerenja AP-a kod posjeta ljekaru u različitom vremenskom razdoblju, dok nam anamneza, fizikalni pregled te razni testovi i dijagnostički postupci pomažu u otkrivanju etiologije i detekciji oštećenja ciljnih organa. Općenito, kad se u nekog bolesnika tek postavi dijagnoza, rutinski se rade testovi kojima se procjenjuje oštećenje ciljnih organa te prepoznaju kardiovaskularni faktori i rizici.

Potrebno je učiniti EKG, analizu urina, te odrediti ureju i kreatinin u serumu. Bolesnicima s neurološkim ispadima potrebno je učiniti CT mozga kojim se prikaže eventualno intrakranijalno krvarenje, edem ili infarkt. U slučaju bolova u prsištu ili zaduhe potrebno je snimiti RTG prsnog koša. Na EKG zapisu moguće je vidjeti znakove hipertrofije lijeve klijetke ili akutne ishemije. Analizom urina potrebno je uočiti tipične abnormalnosti kod lezije bubrega—eritrocite, eritrocitne cilindre i proteinuriju. Dijagnoza se bazira na visokom krvnom pritisku uz zahvaćanje ciljnih organa. 

Oštećenje ciljnih organa zbog dugotrajnog djelovanja hipertenzije:

1. Srca (hipertrofija lijeve komore – EKG ili EHO kriterijum), 

2. Krvnih sudova (uz potvrdu aterosklerotskog plaka ili IMT karotidne arterije više od 0,9 mm), 

3. Bubrega (povećanje serumskog kreatinina kod muškaraca 115-133 µmol/l i kod žena 107-124 µmol/l ili mikroalbuminurije 30-300 mg/24 h).

SZO klasifikuje hipertenziju prema odnosu prisutne hipertenzije i postojanja oštećenja organa. Iako je stepen oštećenja organa u korelaciji sa nivoom krvnog pritiska ovo ne mora da bude pravilo. Visoki krvni pritisak mora dovesti do oštećenja organa i obratno, a do oštećenja organa može dovesti i umjereno povišen krvni pritisak. Stoga – krvni pritisak i oštećenje organa trebaju se procijeniti odvojeno.

Klinička procjena pacijenta sa hipertenzijom 

Ciljevi  zdravstvene zaštite u kliničkoj procjeni hipertenzivnog pacijenta su:

– Rano postavljanje dijagnoze

– Procjena rizičnih faktora i komorbiditeta 

– Dovoljno dugo praćenje pacijenata sa povišenim krvnim pritiskom prije početka medikamentne terapije 

– Ustanovljavanje razlike između pacijenata sa sekundarnom od onih sa primarnom hipertenzijom 

– Zadržavanje krvnog pritiska u granicama normale

– Ustanoviti da li postoji i koliko je oštećenje ciljnog organa

Redovni pregledi smanjuju sekundarne komplikacije kao što su: 

– Insuficijencija srca

– Infarkt miokarda

– CVI (cerebrovaskularni inzult)

– Sljepilo

– Bubrežna insuficijencija 

Na kraju, dobro je znati…

Hipertenzija je jedan od vodećih faktora rizika za nastajanje hroničnih kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih oboljenja. Oko 50% svih slučajeva infarkta miokarda i oko 60% svih cerebrovaskularnih inzulta posljedica su povišenog krvnog pritiska. Hipertenziju je teško definisati zato što nema jasne granice između onoga što se može smatrati “bezbjednim” nivoom ili normalnim krvnim pritiskom i nivoa iznad kojeg prijeti rizik. Hipertenzija se još može nazvati “tihi ubica” zbog svoje asimptomatske prirode. Cilj liječenja je da se spriječe najteže posljedice – iznenadna smrt, infarkt miokarda i cerebrovaskularni inzult. Brojna klinička ispitivanja pokazuju da snižavanje dijastolnog pritiska samo za 5-6 mmHg smanjuje relativni rizik od nastanka CVI za jednu trećinu, a koronarnih komplikacija za jednu šestinu. 

Tretman hipertenzije

Ukoliko nefarmakološke mjere liječenja nisu donijele poboljšanje onda se uvode terapije sa lijekovima. Pravilna odluka o liječenju hipertenzije se donosi nakon neophodnog poznavanja stepena i vrste hipertenzije, početka, dužine i načina djelovanja lijeka koji se propisuje, a u slučaju kombinovane terapije poznavanje svih lijekova kao i njihovog međusobnog korisnog i neželjenog djelovanja. O svemu tome odlučuje nadležni ljekar, internista ili kardiolog.

Facebook komentari