ŠTA JE CELIJAKIJA I KAKO JE TRETIRATI

Autor: Prim.dr Amir Ćehajić, specijalista interne medicine, subspecijalista gastroenterolog

Čovjek je u neolitu uvrstio žitarice u svoju ishranu i iako se većina adaptirala, pojedinci se nisu mogli prilagoditi takvoj prehrani jer nisu podnosili gluten u pšenici, ječmu i raži. Pojavile su se intolerancije na hranu, a između ostalog i celijakija. Prvi opis celijakije dao je grčki liječnik Aretej još u drugom stoljeću. I pored toga, ona i danas često ostaje neprepoznata. Istraživanja pokazuju da samo 20 posto oboljelih od ove bolesti dobije ispravnu dijagnozu, dok velika većina nikad ne sazna za svoje stvarno stanje. Šta je zapravo celijakija?

Imunološka reakcija

Celijakija je hronična bolest probavnog sistema koja se javlja kao imunološka reakcija organizma na gluten – protein koji se nalazi u pšenici, raži i ječmu. Bitno je naglasiti da celijakija nije isto što i intolerancija, tj. osjetljivost na gluten. Iako simptomi mogu biti slični, kod intolerancije organizam ne stvara antitijela karakteristična za celijakiju i ne dolazi do oštećenja tankog crijeva.

Kada osoba koja pati od celijakije konzumira gluten, imunološki sistem odgovara tako što napada i vremenom šteti crijevnu sluznicu, što uzrokuje nepravilnu apsorpciju hranjivih tvari (malapsorpcija). Celijakija je nasljedna bolest, što znači da osobe koje imaju genetsku predispoziciju, imaju i veći rizik za razvijanje simptoma.

Češće pogađa žene, a obično se javlja već u dječijoj dobi, iako to ne mora biti pravilo. Pored genetskih faktora, povećan rizik od celijakije imaju i osobe sa dijabetesom tip 1, Daunovim ili Tarnerovim sindromom, Hašimoto sindromom, mikroskopskim kolitisom, Adisonovom bolešću, reumatoidnim artritisom, autoimunim hepatitisom, sindromom iritabilnog crijeva, hroničnim pankreatitisom, lupusom, psorijazom, intolerancijom na laktozu itd. Iako naučnici još uvijek ne znaju precizan i konkretan uzrok celijakije, utvrđeno je da se ponekad može javiti nakon operacije, virusne infekcije, trudnoće ili pretrpljenog emocionalnog stresa.

Ono što celijakiju čini teškom za prepoznati, i zbog čega se još naziva i bolest sa hiljadu lica, jeste činjenica da ne postoji jedna tipična klinička slika. Postoji čitav spektar različitih simptoma, blažih i ozbiljnijih, koji variraju u zavisnosti od raznih faktora kao što su godine, trajanje i jačina bolesti, oštećenje organa itd. Često se kaže da ne postoje dva pacijenta oboljela od celijakije sa istim simptomima.

Obično se manifestuje kroz probleme crijeva i probavnog sistema, ali može pogađati i druge dijelove tijela – npr. kožu. Tipični simptomi su oni koji se uglavnom javljaju u djetinjstvu, do druge godine života. Djeca su sklonija probavnim smetnjama, poput nadutosti, gasova, povraćanja i mučnine, hroničnog proljeva, gubitka apetita, neobjašnjivog gubitka težine itd.

Atipični simptomi

Simptomi kod odraslih, tj. atipični simptomi, uključuju anemiju zbog nedostatka željeza, opći umor i slabost, manjak vitamina D (osteomalacija, osteporoza, osteopenija), oštećenje zubne cakline, smanjen fertilitet (plodnost). Pored toga, celijakija pogađa i nervni sistem pa oboljeli mogu patiti od epilepsije, neuropatije (oštećenja nerava), depresije i drugih poremećaja ponašanja.

Određeni broj pacijenata ima kožnu celijakiju, odnosno tzv. herpetiformni dermatitis koji uzrokuje pojavu mjehurića na površini kože laktova i koljena. Pored tipične i atipične celijakije, postoji i takozvani „tihi“ oblik bolesti, gdje simptomi nisu vidljivi ili su minimalno uočljivi. Pacijent je naočigled zdrav, sa izuzetkom oštećene crijevne sluznice. Ovakav tip bolesti se najčešće otkriva unutar članova porodice sa simptomatskom bolesti celijakije. U svakom slučaju, celijakiju je potrebno aktivno tražiti i liječiti na vrijeme, kako ne bi došlo do daljih komplikacija.

Dijagnoza započinje sa anamnezom i sistematskim pregledom. Klinička sumnja je prvi korak u dijagnostici te zahtijeva poznavanje prirode bolesti. Ključni faktor je informisanost doktora. Ukoliko postoji sumnja na glutensku enteropatiju, gastroenterolog provodi testiranje krvi i kasnije uradi biopsiju sluznice tankog crijeva.

Većina testova temelji se upravo na mjerenju antitijela. U početku je potrebno odrediti IgA (imunoglobulin A), kako bi se izbjegao kasniji lažno negativan nalaz kod bolesnika sa manjkom IgA. Obzirom da oboljeli često imaju visok nivo antitijela na endomizij (EMA) i antitijela na transglutaminazu (TGA), određivanje antitijela na TG je, u posljednjih desetak godina, nezamjenjiv test u dijagnosticiranju celijakije.

Serološkim testiranjem se sa velikom sigurnošću može utvrditi oboljenje, međutim, negativan test ne isključuje tu mogućnost u potpunosti. Ukoliko je rezultat anti-tTG deset puta veći od normalne gornje granice, nalaz EMA pozitivan, uz prisutne parametre HLA DQ2 i DQ8 heterodimeri, celijakija se može utvrditi i bez biopsije. U svim drugim slučajevima, biopsija je potrebna.

Dakle, dalje pretrage uključuju patohistološku analizu tkiva crijevne sluznice. Najčešće se vrši biopsija drugog i trećeg dijela duodenuma te se uzima četiri do šest uzoraka tkiva. Glavni parametri za dijagnosticiranje su atrofija (zaravnjenje) crijevnih resica, hiperplazija (povećanje količine tkiva) kripti i povišen broj intraepitelnih limfocita.

U slučajevima nesigurne dijagnoze ili u slučajevima osoba koje imaju neku od pridruženih bolesti koje se javljaju zajedno s celijakijom, korisno je određivanje genetske predispozicije HLA DQ2 i DQ8 heterodimera. Ovaj test služi samo kao isključni test jer potvrđuje genetsku podlogu za razvoj celijakije, ali ne i samu bolest. Bitno je naglasiti da se gluten ne smije izbaciti iz prehrane barem šest do osam sedmica prije dijagnostičkog postupka jer bezglutenska dijeta može spriječiti postavljanje ispravne dijagnoze. Tek nakon utvrđene bolesti celijakije, može se pristupiti liječenju.

Kako se celijakija tretira?

Liječenje celijakije ne uključuje nikakve lijekove. Jedini način za tretiranje ovog oboljenja je trajno izbacivanje glutena iz prehrane. To podrazumijeva nekonzumiranje namirnica poput tjestenine, pekarskih proizvoda, piva i sličnog. Čak i male količine glutena, poput mrvica nekog peciva, mogu uzrokovati iritaciju sluznice crijeva. Zbog toga je potrebno paziti na kontaminaciju namirnica. Jako je važno voditi računa u priboru kojim se priprema jelo i o tome da je bezglutenska hrana dobro zatvorena i zapakovana. Također, potrebno je obratiti pažnju na skrivene izvore glutena kao što su aditivi, konzervansi i stabilizatori u hrani, lijekovima, sredstvima za održavanje higijene usta i sličnom. Zbog toga je od velike važnosti pažljivo čitati deklaracije na proizvodima.

S obzirom da gluten nije esencijalan (neophodan) protein te ga je moguće supstituirati, ovakva prehrana ne može biti štetna. Bezglutenska terapija daje relativno vrlo brz terapijski odgovor te simptomi nestaju nakon jedne do dvije sedmice. Kada crijevna sluznica potpuno zacijeli, tijelo će ponovo moći apsorbirati hranjive tvari normalno, a oboljeli pacijent će se osjećati mnogo bolje. Ukoliko osoba ne reaguje pozitivno na strogu bezglutensku prehranu, u pitanju je ili pogrešna dijagnoza ili tvrdokorni oblik bolesti koji se tretira kortikosteroidnom terapijom. Međutim, u najvećem broju slučajeva, pacijenti sa celijakijom koji se pridržavaju bezglutenske dijete žive kao potpuno zdrave osobe, bez simptoma bolesti.

Facebook komentari