Stigmatizacija je štetna kao i sama gojaznost

Stigmatizacija osoba sa gojaznošću definira se kao društveno odbacivanje i devalvacija osoba koje se ne uklapaju u okvir preovladavajućih društvenih normi u vezi adekvatne težine i oblika tijela. Pojednostavljeno rečeno, stigmatizacija ove vrste je oblik diskriminacije zasnovan na tjelesnoj težini osobe.

Stigmatizacija osoba s gojaznošću izaziva psihičke posljedice koje mogu dovesti do povećanog lučenja hormona kortizola, što dovodi do poremećaja metabolizma i daljeg debljanja. Osim toga, osobe sa većom tjelesnom težinom mogu potražiti utjehu u prekomjernoj upotrebi alkohola i drugih štetnih supstanci, prejedanju te izbjegavanju zdravstvenih ustanova ili društvenih susreta. 

Svi nabrojani negativni zdravstveni ishodi rezultat su onoga što se naziva hroničnim socijalnim stresom, a studije ukazuju da štetni efekti socijalne diskriminacije zbog debljine rezultiraju sa 60 posto većim rizikom od smrti, čak i kada se uspije kontrolirati indeks tjelesne mase.


Šta se može učiniti u borbi protiv stigmatizacija osoba s gojaznošću?

Postoji više načina za rješavanje ovog problema. Prvi je da identificiramo i priznamo da problem postoji jer se ne možemo boriti protiv nečega ako negiramo njegovo postojanje.

Drugi korak koji možemo preduzeti jeste da promijenimo način na koji razmišljamo i govorimo o ljudima koji imaju višak kilograma. Jedan važan način je uklanjanje riječi „gojazni“ iz našeg rječnika. Gojaznost je bolest, i kada govorimo o nekome ko ima višak kilograma trebamo imati na umu da je riječ o osobi sa bolešću i nastojati da je identificiramo kao osobu, a ne kao bolest koju ima. Naprimjer, umjesto fraze „gojazna osoba“ treba koristiti frazu „osoba s gojaznošću“.


Rješavanje problema stigmatizacije u zdravstvenim ustanovama

Kao i u svakodnevnim situacijama, postoji mnogo načina za rješavanje problema stigmatizacije u zdravstvenim ustanovama. Kliničari bi, naravno, trebali priznati postojanje ovakve stigmatizacije i nastojati da promijene terminologiju, kako u govoru tako i u medicinskoj dokumentaciji. Osim toga, trebali bi izbjegavati pojednostavljivanje u vidu standardnog savjeta osobi da smanji količinu hrane i poveća fizičku aktivnost, jer ova vrsta savjeta ne uzima u obzir mnoge individualno važne genetske, psihološke, (pato)fiziološke i ekološke,uzroke gojaznosti, i okrivljuje pacijenta kao jedini uzrok i doprinos gojaznosti.

Kliničari bi također trebali voditi računa o tome da ne pretpostavljaju da se svi pacijenti s gojaznošću automatski upuštaju u prejedanje i trebaju više vjerovati izvještajima svojih pacijenata o unosu hrane i fizičkoj aktivnosti. Posjeta ljekaru treba biti usmjerena na prikupljanje informacija i razumijevanje specifične situacije pacijenta. 

Od iznimne je važnosti za pacijente s gojaznošću da potraže pomoć i podršku od saosjećajnih i dobro obrazovanih zdravstvenih radnika, kako bi se optimizirao kvalitet njihove njege i smanjili negativni efekti pristranosti u vezi s pretjeranom tjelesnom težinom.

Facebook komentari