Što je rezilijencija?

AUTOR: Prof. dr Dragan Babić, specijalist neuropsihijatrije, subspecijalist socijalne psihijatrije

Uvod

Rezilijencija (sposobnost oporavka) predstavlja relativno novi koncept koji je još uvijek nedovoljno jasan iako se sve više upotrebljava u svakodnevnom govoru i u različitim strukama. Preuzet je iz tehničkih znanosti i uveden u psihologiju i psihijatriju. Utemeljitelj teorije o rezilijenciji je klinički psiholog iz Sjedinjenih Američkih Država Norman Garmezy, a poslije su mnogi njegovu teoriju dorađivali i proširivali. Rezilijencija nije urođena – svatko je u sebi ima i može je jačati. Sastoji se od sedam stupova, a to su: optimizam, prihvaćanje, usmjerenost na rješavanje problema, obrambeni mehanizmi, oprost, odgovornost, poznanstvo i planiranje budućnosti. Rezilijentne osobe su sklone optimizmu, imaju tendenciju da sve što im se događa promatraju iz perspektive korisnog iskustva, fokusiraju se na osobne prednosti i kvalitete, koriste konstruktivnu kritiku, razvijaju bliske veze s drugima, imaju razvijene socijalne vještine i svjesni su svojih emocija.

U stručnoj literaturi nalazimo da je termin “rezilijencija” korišten kod istraživača veoma često kako bi se opisale tri različite vrste fenomena:

1. Pozitivan ishod usprkos rizičnom statusu, tj. tome što postoji rizik za negativne ili slabe ishode.
2. Kontinuirani pozitivni status i funkcioniranje usprkos nepovoljnim okolnostima, odnosno “suočavanje ili održano kompetentno funkcioniranje” u prisustvu kroničnih ili velikih akutnih životnih stresora.
3. Oporavak nakon traume, tj. štetnih i/ili oštećujućih iskustava i utjecaja.

Rezilijenciju nije lako definirati i ne postoji jednostavna definicija – s obzirom na to da pojam obuhvaća vrlo širok spektar osobina, sveobuhvatan je i značajan. Ime dolazi od engleske riječi resillience, prisvojene u našem jeziku. Prevodi se na više načina, ali najčešće znači “sposobnost oporavka”. Čine je osobne kvalitete koje omogućuju pojedincu da napreduje u susretu s nevoljom. Rezilijencija je složeno međudjelovanje rizičnih i zaštitnih čimbenika koji dovode do pozitivnih razvojnih ishoda. Rezilijencija je pozitivna adaptacija nakon stresnih situacija, suočavanje i izdizanje iznad teških iskustava, tj. predstavlja kapacitet osobe da se uspješno adaptira na promjene, da odolijeva negativnom utjecaju stresora i izbjegne pojavu značajnih disfunkcija (ratna trauma, problemi u obitelji, na radnom mjestu i sl.). Predstavlja snagu da se neki problem podnese i da se s njim izađe nakraj te nastavi normalno kroz život. Razvoj rezilijentnosti je tijesno povezan s razvojem ličnosti u cjelini, pa je, kao i razvoj ličnosti, duboko individualan.

Postoje različiti oblici rezilijencije: osobna i grupna; fiziološka, psihološka, socijalna i duhovna te primarna, sekundarna i tercijarna. Primarna rezilijencija omogućuje dobro zdravlje, tjelesno, psihološko, socijalno i duhovno blagostanje, sekundarna izlječenje i personalni oporavak, a tercijarna kvalitetan život i osjećaj dobrobiti unatoč kroničnoj bolesti. Primjerena rezilijencija preduvjet je za uspješno starenje. Svaki čovjek je jedinstvena i odgovorna osoba koja teži samoostvarenju, samorazumijevanju i samotranscendenciji te vlastitom integritetu, samokontroli i upravljanju svojim životom. Dobra vijest je da se rezilijencija može povećavati i održavati učenjem i treningom.

Rezilijencija i zdravlje

Rezilijencija je složeni skup raznovrsnih protektivnih i salutogenih čimbenika i procesa vrlo bitnih za razumijevanje zdravlja i bolesti, procesa liječenja i iscjeljenja, uključujući komorbidna i multimorbidna stanja. Radi se o biološkim, psihološkim, socijalnim i spiritualnim čimbenicima i mehanizmima koji u svakoj životnoj dobi moduliraju odnos između stresa, traume i/ili bolesti, s jedne, i pozitivnog, povoljnog ili poželjnog ishoda, s druge strane. Rezilijencija predstavlja sposobnost povratka u prethodno, tzv. normalno ili zdravo stanje, nakon neke traume, nesreće, tragedije ili bolesti. Drugim riječima, označava sposobnost nošenja s teškim, stresnim i traumatskim situacijama, uz zadržavanje ili obnavljanje normalnog funkcioniranja. Što je rezilijencija veća, vulnerabilnost je manja, pa su tako manji i rizici od nastanka bolesti i multimorbidnih stanja. Prema nekim mišljenjima, rezilijentnost je povezana sa silom koja pokreće neku osobu da raste kroz patnju, stres, traumu, poremećaj i bolest. Posttraumatski rast i rezilijentnost su dva povezana, ali ipak različita pojma. Duševni poremećaji nerijetko imaju funkciju da potaknu bolesnika da transformira svoja pogrešna vjerovanja, da odustane od pogrešnih ciljeva i vrijednosti u životu i pronađe nove i autentične vrijednosti te da revidira „gubitničku priču“ i otkrije svoje autentično životno poslanje kroz različite uloge, oblikujući novi identitet.

Rezilijencija i stres

Općepoznata je činjenica kako su neke osobe više osjetljive ili hipersenzbilne na nepovoljne životne događaje, odnosno vulnerabilne na distres, a druge su otpornije i adaptabilnije. Dijateza, kao i vulnerabilnost, zapravo predstavlja predispoziciju za neku bolest ili poremećaj, a uključuje ne samo biološke čimbenike već i kognitivne značajke te emocionalnu i interpersonalnu hipersenzitivnost. Osobe s izraženom predispozicijom i na male stresove mogu reagirati burno i razviti tzv. veliki duševni poremećaj, kao što je depresija, a s vremenom i različite tjelesne poremećaje i bolesti. S druge strane, osobe bez predispozicije, odnosno rezilijentne osobe mogu podnijeti za većinu ljudi teške psihotraumatske stresove, a sve to bez oštećenja mentalnog i somatskog zdravlja. Treba imati na umu da se i najotpornije ličnosti mogu dekompenzirati i razviti mentalni poremećaj kada distres prijeđe njihove granice izdržljivosti i nadvlada adaptabilne sposobnosti. Loše raspoloženje, umor, niska razina energije, nesanica, povećano jedenje ili prejedanje, pijenje alkoholnih pića, glavobolje, raznovrsni tjelesni simptomi bez organske podloge, sve su to različiti načini reagiranja u stresnim situacijama. Sve ove smetnje mogu biti povezane s kolebanjem razine neurotransmitera i neurohormona u mozgu, odnosno sa značajkama ličnosti. Prema tzv. permisivnoj hipotezi, niža razina serotonina predispozicija je za depresiju, ali i za anksiozne poremećaje te poremećaje kontrole impulsa. Ako je neka osoba veoma vulnerabilna i ima nisku rezilijenciju, i mali životni stresovi mogu dovesti do pojave težih duševnih poremećaja. S druge strane, kod otpornih osoba, s visokom rezilijencijom ni najteže psihotraume neće rezultirati pojavom duševnog ili tjelesnog poremećaja. Kad se jednom pojave neki duševni poremećaji, ne moraju više imati jasnu vezu s okolinskim stresorima, a sami po sebi mogu nositi rizik od razvoja somatskih bolesti i pojave komorbiditeta. Visoka izloženost stresovima u djetinjstvu može dovesti do velikih promjena u razvoju mozga i dugotrajnih oštećenja. Svi duševni poremećaji temelje se na poremećaju neuroplastičnosti mozga, a nasljedni čimbenici određuju vulnerabilnost, odnosno sklonost ka bolesti. Što je vulnerabilnost veća, to je veća i mogućnost da će se bolest pojaviti, odnosno što je stres jačeg intenziteta, odnosno manje kontrolabilnosti, to je i mogućnost za pojavu bolesti veća. Svakodnevni mali stresori mogu se akumulirati i dovesti u osobe s predispozicijom za neki duševni poremećaj do poteškoća da ih svladava, što onda ima za posljedicu pojavu bolesti ili njezino pogoršanje.

Rezilijencija i bolest

Dobra otpornost sprječava nastanak bolesti, osigurava dobro zdravlje, tjelesno, psihičko, socijalno i duhovno blagostanje, olakšava i ubrzava ozdravljenje i osobni oporavak te osigurava kvalitetan život i blagostanje unatoč kroničnoj bolesti. Brojna su istraživanja istaknula važnost otpornosti na razne bolesti. Neka istraživanja pokazuju da intervencije za povećanje otpornosti razvijaju osjećaj nade kod terminalne onkološke bolesti. Mnogi organski i psihički poremećaji često su komorbidni, što značajno utječe na ishod liječenja. Brojna su istraživanja pokazala povezanost između prisutnosti depresije i niske otpornosti, kao i značaj i povezanost otpora i kardiovaskularne bolesti: hipertenzije, zatajenja srca i ishemijske bolesti srca. Otpornost igra važnu ulogu u procesu motiviranja ljudi da ostanu mentalno zdravi i prakticiraju ponašanja koja im mogu pomoći da se nose s tjeskobom i depresijom kao posljedicama svoje kronične bolesti, a kako bi u konačnici mogli poboljšati kvalitetu svog života. Stoga je izuzetno važno prepoznati mehanizme sposobnosti oporavka specifične za poremećaj i time značajno pridonijeti osnaživanju koncepta holistički usmjerene medicine. Stvaranje otpornijeg mozga kod pacijenata oboljelih od raka golem je izazov s kojim se suočavaju moderne temeljne i kliničke znanosti, a sigurno je da će to pokazati i buduća istraživanja. Povećavaju se znanstveni dokazi da je, osim rezilijencije, adekvatna tjelovježba važan čimbenik za očuvanje dobrog zdravlja i prevenciju bolesti, kao i mnogi drugi čimbenici.

U medicini rezilijencija se odnosi na nečiju sposobnost da se oporavi od bolesti. Sposobnost oporavka se smatra dinamikom i modificiranim procesom, postupno razvijanim kroz životni vijek, za suočavanje i svladavanje stresnih događaja i bolesti. Pojedinci mogu biti otporni u jednom periodu, ali ne i u nekim drugim životnim situacijama.

Zaključak

Rezilijencija se definira kao „protektivni čimbenik koji pojedinca čini otpornijim (manje vulnerabilnim) na nepovoljne događaje“. Rezilijencija je složeno međudjelovanje čimbenika rizika i zaštitnih čimbenika koji dovode do pozitivnih razvojnih ishoda. Predstavlja pozitivnu adaptaciju nakon stresnih situacija i suočavanje s teškim iskustvima i izdizanje iznad njih, tj. predstavlja kapacitet osobe da se uspješno adaptira na promjene, da odolijeva negativnom utjecaju stresora i izbjegne pojavu značajnih disfunkcija. Rezilijencija je sposobnost povratka u prethodno, tzv. normalno ili zdravo stanje, nakon neke traume, nesreće, tragedije ili bolesti. Drugim riječima, rezilijentnost označava sposobnost nošenja s teškim, stresnim i traumatskim situacijama, uz zadržavanje ili obnavljanje normalnog funkcioniranja. Što je rezilijencija veća, vulnerabilnost je manja, pa su tako manji i rizici od nastanka bolesti.